Umjetnici i dizajneri trebaju razumijeti što je teorija boja koja govori kako se boje međusobno slažu i kakve emocionalne reakcije izazivaju. Prvu poznatu teoriju boja dao je Aristotel koje je boje dijelio na elemente vode, vatre, zraka i zemlje. Na njegovu teoriju nadovezao se Leonardo da Vinci definirajući 6 boja: bijela, žuta, zelena, plava, crvena i crna. Znanstveno razumijevanje i razvrstavanje boja napravio je Isaak Newton. U trostranoj prizmi razlomio je bijelu svijetlost i vidio da se u njoj nalaze sve postojeće boje. Njih je razgraničio na 7 različitih boja; crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan, indigo i ljubičasta. Broj od 7 boja odabrao je također kako bi odgovaralo sedam nota na muzičkoj ljestvici. Newtonovoj teoriji se usprotivio Johan Wolfgang von Goethe. Tvrdio je da boje nisu samo znanstveno mjerenje frekvencija, nego da one imaju i psihološki efekt na osobe koje ih gledaju. Jedno od njegovih najznačajnijih djela je “Teorija boja”.
Što je boja?
Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
Sve boje mogu se dobiti miješanjem tri boje (žuta, crvena i plava) koje nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda.
Kontrastne boje
Sistematizaciju kontrastnih boja dao je Johanes Itten. Niže su navedeni kontrasti i njihovi opisi.
Igru kontrasta pogledajte na mojim slikama galebova Galeriji slika.
Kontrast boje prema boji
Ovo je najjednostavniji kontrast od sedam postojećih kontrasta boja. Koriste se čiste boje, u najjačem intenzitetu. Kao što crno-bijelo predstavljanja krajnji stupanj svijetlo-tamnog kontrasta, tako žuto-crveno-plavo predstavlja prvi stupanj kontrasta boje prema boji.
Pri ovom kontrastu nužne su najmanje tri međusobno jasno razgraničene boje. Ovakva kombinacija daje snažan dojam. Jačina kontrasta boje prema boji smanjuje se ukoliko se tri upotrjebljene boje udaljuju od triju boja prvog reda, ovisno o njihovom mjestu u kromatskom spektru.
Narančasta, zelena i ljubičasta su slabije po svojoj kromatskoj vrijednosti od žute, crvene i plave, te daju slabiji kontrast. Ove boje predstavljaju drugi stupanj kontrasta boje prema boji, dok je dojam koji stvaraju boje trećeg reda još slabiji.
Mada kombinacija žuto-crveno-plavo predstavlja najjači kontrast boje prema boji, takvu vrstu kontrasta mogu dati sve čiste/ ne miješane boje.
Kontrast boje prema boji možemo vidjeti u umjetnostima mnogih naroda. Primjer su šareni vezovi, nošnje, lončarstvo. Kontrast boje prema boji dominantan je i u umjetnosti bojanja stakla. Neki od poznatih slikara koji su svoje kompozicije zasnivali na kontrastu boje prema boji su Stefan Lochner, Fra Angelico i Boticelli. U Botticellijevoj „Pieta“ u minhenskoj Pinakoteci kontrast boje prema boji služi da prikaže uzvišenost scene.
Slika: Sandro Botticelli, Beweinung Christi, 1490/95, 140×209,5cm, Bayerische Staatsgemäldesammlungen – Alte Pinakothek München
Među modernim slikarima tu su Matisse, Mondrian, Picasso, Kandinsky, Leger i Miro koji su se često koristili kontrastom boje prema boji. Tako je Matisse naslikao portret „Le collier d’ambre“ sav od čistih tonova crvene, žute, zelene, plave, crvenoljubičaste, bijele i crne.
Slika: Henri Matisse, The Amber Necklace, 1937., ulje na platnu, 62×45 cm
Kontrast svijetlo-tamno
Najizraženiji svjetlosni kontrast nose crna i bijela, ali svjetlosna suprotnost se može izraziti i svim drugim bojama, dodavanjem crne i bijele.
Crni somot je vjerojatno najcrnije crno, a baritni sulfat najčistija koncentracija bijelog. I dok postoji samo jedno najjače crno i jedno najjače bijelo, beskrajno je širok raspon svijetlih odnosno tamnih nijansi sivog koje čine neprekidnu skalu i spajaju dvije suprotnosti: bijelo i crno. Broj valera sivog koje se može razaznati ovisi od osjetljivosti samog oka, kao i od praga reakcije onoga koji promatra.
Sivo je bezlično i svoje bivanje i neutralnost duguje bojama koje ga okružuju. Sivo može ublažiti snažno sukobljavanje boja, tako da ih čini slabijim i mekšima. Sivo može nastati miješanjem crnog i bijelog; odnosno žutog, crvenog, plavog i bijelog, odnosno miješanjem bilo kojeg para komplementarnih boja.
I bez dodavanja crne i bijele, boje imaju vlastitu količinu svjetla tzv. valere, pa je tako žuta najsvjetlija, potom narančasta, crvena, zelena, pa plava i na kraju ljubičasta kao najtamnija.
Slika: Najjači kontrasti svijetlo-tamno
Kod kromatskih boja i njihovog odnosa problemi svijetlog i tamnog su složeniji u odnosu na akromatske boje. Nasuprot živim kromatskim bojama stoje akromatske koje su stroge i apstraktne. Međutim i akromatske boje je moguće bojiti uz pomoć kromatskih. Kad su akromatske boje uključene u kolorit neke kompozicije na način da su okružene kromatskim bojama iste svjetline, one će izgubiti svoj bezbojni karakter. Ako akromatske boje trebaju zadržati apstraktnost, onda kromatske boje trebaju biti drugačije svjetline.
Kontrast toplo-hladno
Iako zvuči neobično da toplinu stavljamo u istu jednadžbu sa vizualnim dojmom boja, eksperimenti su pokazali da postoji razlika od 3-5 stupnjeva u subjektivnom osjećaju topline odnosno hladnoće u sobi koja je obojena plavozelenom bojom u odnosu na crvenonarančastu boju. U plavozelenoj sobi su ljudi osjećali hladnoću pri 15 stupnjeva, dok su u crvenonarančastoj sobi osjetili hladnoću tek kad je temperatura pala na 11-12 stupnjeva. Zaključak je da plavozelena usporava cirkulaciju dok crvenonarančasta stimulira.
Rađen je i eksperiment sa životinjama. Štalu su podjelili na odjeljka i jedan su obojali plavozeleno, dok su drugi obojali crvenonarančastu. Primjetili su da u plavozelenom dijelu bi se konji brzo smirili nakon trčanja, dok bi u crvenom i dalje ostajali oznojeni i nemirni. Također utvrdili su da u plavozelenom dijelu nije bilo muha i da su se gotovo sve preselile u crvenonarančastu zonu.
Oba eksperimenta ukazala su na značaj bojanja unutrašnjih prostorija.
Toplim bojama smatramo žutu, žutonarančastu, narančastu, crvenonarančastu, crvenu i crvenoljubičastu, dok hladnim bojama smatramo žutozelenu, zelenu, plavozelenu, plavu, plavoljubičastu i ljubičastu.
Slika: Najjači kontrast toplo-hladno
Komplementarni kontrast
Dvije boje nazivaju se komplementarnom kada miješanjem njihovih pigmenata dobijemo neutralnu sivo-crnu boju. Kad ih stavimo jednu uz drugu, one se međusobno pojačavaju, dok pomiješane ponište jedna drugu u sivo-crnu. Zapravo ponašaju se kao voda i vatra.
Sve boje iz kromatske skale imaju samo po jednu komplementarnu boju. U krugu boja komplementarne boje nalaze se dijametralno suprotno jedna drugoj.
Primjeri komplementarnih parova:
- Žuto – ljubičasto
- Žutonarančasto – plavoljubičasto
- Narančasto – plavo
- Crvenonarančasto – plavozeleno
- Crveno – zeleno
- Crvenoljubičasto – žutozeleno
Slika: Komplementarni parovi boja
Analizom ustanovljujemo da svaki od komplementarnih parova sadrži tri boje prvog reda – žutu, crvenu i plavu.
- Žuta : ljubičasta = žuta: crvena + plava
- Plava : narančasta = plava : žuta i crvena
- Crvena : zelena = crvena : žuta + plava
Slika: Komplementarni parovi boja
Simultani (istodobni) kontrast
Kod simultanog kontrasta zanimljivo je ako se zagledamo u crvenu točku oko pola minute i potom pogledamo na bijelu podlogu pojaviti će se paslika – prividna zelena točka. Ovo vrijedi za sve boje unutar komplementarnih parova; naše oko stvara suprotnost viđenoj boji odnosno traži joj vizualni par.
Ako želimo objektivno vidjeti boju potrebno ju je izolirati sivom šablonom.
Osim prirodnog kontrasta što ga proizvodi naše oko Paul Klee razlikuje i kontrast krivih parova, npr. ljubičaste i zelene. Pogledajmo građu ovog para: ljubičasta= plava+crvena, zelena= plava+žuta. Izvršimo sukcesivno priduživanje: ljubičasta će si iz sastojaka zelene uzeti žutu, ostati će plava. Zelena će si iz sastojaka ljubičaste uzeti crvenu, ostati će plava. Tako će oko težeći ispravku kršenja sintaktičkih pravila stvoriti kompleksnu vizualnu igru – bilo zbog sintagme ljubičasta-žuta, bilo zeleno-crvene, ali obje će boje postati plavije, što će stvoriti “osjećaj” plave boje.
Primjer slike
Kontrast kvalitete
Kvaliteta boje označava njenu čistoću, zasićenost, intenzitet. Što je manje sive boje dodano, to će jarkost boje biti veća, ili u slučaju tehnike akvarela što je manje vode u pigmentu. Ako imamo više sive ili vode – boja je manje čista, intenzivna odnosno degradirana je. Čistoću boje nazivamo valer.
Kontrast kvantitete
Kvantiteta znači količina; ovdje se dakle radi o suprotstavljanju više ili manje boje, u obojenim plohama ili mrljama.
Nositelji količine svjetla u boji određuju i materijalnu količinu boje na plohe koja teži uravnoteženosti. Tako će najsvijetlije žute biti potrebno tri puta manje od najtamnije ljubičaste, a crvene i zelene otprilike jednako. Sličnom se progresijom mogu odrediti i ostali odnosi između spektralnih boja
Ovo vrijedi samo za čiste boje. Promijenom kvalitete, mijenjaju se i omjeri.