Tko sam zapravo, bez svega što mislim da jesam

Zadnjih tjedana čitam knjigu dr. Waynea Dyera, Promjena, i neke misli potaknule su me da razmislim malo dublje. Mislim da su vrijedne podijeliti s drugima, te se nadam da će vam biti od koristi.

Radi se o tri lažna odgovora na pitanje “tko sam ja”; tri mjesta gdje smo naučili tražiti svoju vrijednost, a koja nas, ako im vjerujemo, zapravo ostavljaju praznima.

1. Ono što posjedujem

Od najranije dobi okolina nam poručuje da ne vrijedimo kao osobe ako ništa ne posjedujemo. Kako rastemo, identificiramo se s tom komponentom ega, učimo da što više stvari nagomilamo kroz život, to smo važniji. Slika o sebi mijenja se od osjećaja da vrijedimo samo zato što postojimo, do toga da vlastitu vrijednost procjenjujemo prvo kroz igračke koje posjedujemo, a kasnije kroz materijalne vrijednosti i njihov prestiž u očima drugih.

Ključni problem: ako smo uistinu ono što posjedujemo, to znači da kad nemamo svoje stvari, zapravo ne postojimo. Svi znamo da smo na ovaj svijet došli bez ičega i da ništa nećemo moći ponijeti kad ga jednog dana napustimo. Unatoč tome, ego nas čini svojim robovima čitav život. Ljudi čiji je identitet zasnovan na vrijednostima ega nerijetko padaju u depresiju, ponekad i dižu ruku na sebe kad im je imovina ugrožena ili uništena.

Stvari za koje mislimo da ih posjedujemo ne mogu definirati naš osobni identitet. Lažno je uvjerenje da smo ono što posjedujemo, nametnuto od ega i podržano kulturom u kojoj živimo.

2. Ono što činim

Vrlo rano u životu spoznajemo da ono što činimo i koliko smo uspješni u tome, može biti korišteno da nas se definira. Učimo da nam ono što učinimo, posebno ako to učinimo ranije i bolje od drugih, donosi nagrade i pohvale. Počinjemo sami sebe definirati kroz djelovanje, a ne kroz čisto postojanje.

Međutim, mi nismo ono što činimo. Čak i da čitav život ne učinimo niti jednu jedinu stvar, i dalje bismo bili isto toliko vrijedni. Ego traži potvrdu naše vrijednosti kroz brojne pokazatelje uspjeha: usporedbe, rezultate, priznanja. Tako na primjer slikar čija je mapa radova procijenjena kao slabija od drugog slikara osjetit će se obezvrijeđenim, iako njegova vrijednost kao osobe s tim nema nikakve veze.

Ima nešto oslobađajuće u pomisli da mnogo toga u nama i oko nas jednostavno jest, bez našeg uplitanja. Znamo da nam nokti rastu sami od sebe, srce kuca, a da pritom ne moramo ništa učiniti kako bi se to dogodilo. Možda je dio mira upravo u tome: prepoznati što je stvarno naš trud, a što se jednostavno događa.

3. Ono što drugi misle o meni

Čitav život ego nas zasipa porukama da je naša vrijednost zasnovana na mišljenju drugih ljudi. Naše lažno ja želi nas uvjeriti da je netko ili nešto izvan nas odgovorno za procjenu naše vrijednosti.

Nažalost, istina je da nas od najranijeg djetinjstva uče da više vjerujemo tuđem mišljenju o nama nego vlastitom. Roditelji, braća, prijatelji, nastavnici; svi se čine daleko važnijima od nas samih. Samopouzdanje počiva na unutarnjem, pozitivnom stavu prema sebi, a ne na potvrdama koje dobivamo izvana.

Kada drugi ne odobravaju naše postupke, a mi vjerujemo da nas njihovo mišljenje definira, nastojimo modificirati vlastito ponašanje ili se sasvim povući. Ako nas netko smatra “premalim”, počinjemo mijenjati sebe u onoga kakvim nas oni žele vidjeti. Prestajemo postojati kao osobe i postajemo tek odraz tuđeg mišljenja.

Prava istina je da naša vrijednost nema nikakve veze s razmišljanjem ili stavom bilo koje osobe na ovom svijetu.

4. Uvjerenje da sam odvojen/a od ostalih

Ego nas uvjerava da sam jedino ja važan/na. Ljudima koji su duboko uhvaćeni u to uvjerenje teško je i zamisliti da bi svijet mogao postojati bez njih, ili da uopće ima smisla neovisno o njihovoj prisutnosti. Kad vjerujemo da smo odvojeni i izdvojeni od svih ostalih, zapravo slijedimo taj lažni scenarij; ego inzistira na odvajanju, jer time potkopava našu povezanost s onim što je u nama istinsko.

Kad naučimo prepoznati koliko smo zapravo povezani sa zrakom koji udišemo, vodom koju pijemo, suncem o kojem ovisimo, i konačno s onim nevidljivim izvorom koji nas sve pokreće, dominacija ega jednostavno nestaje. Kad prepoznamo isto ono božansko u svakom čovjeku, nestaje i potreba za sukobom, jer u drugima prepoznajemo odraz sebe.

Ima jedna misao koja mi se stalno vraća: Sudeći druge ljude, ne definiramo njih, definiramo sebe kao osobu koja ima potrebu suditi. Naša ambicija se često pretvori u potrebu da se osjećamo superiornima u odnosu na druge. No istina je jednostavnija, ti “drugi” su, na neki način, samo mi, prerušeni u njih.

5. Uvjerenje da mi nešto nedostaje

Naše lažno ja odbija vjerovati da ne postoji mjesto na svijetu gdje nema Boga. Egu je izuzetno stalo da nas uvjeri kako nam nešto nedostaje, kako nismo povezani s Bogom (izvorom svega). Jer u trenutku kad povjerujemo da smo trajno povezani, nestaje svaki razlog za postojanje ega.

Ego nam ne dopušta mir u sadašnjem trenutku. Traži da budemo ambiciozni, vječito u potrazi, vječito žudeći za još nečim. Ego misli da što su nam ciljevi veći, to je i naš status viši. Neprestano ponavlja istu poruku: tvoja postignuća nisu dovoljna.

Ono što je u nama istinsko, zna nešto sasvim drugo, da nam ne treba još jedna stvar da bismo se osjećali vrijedno, i da je uvjerenje kako će nas baš ta sljedeća stvar učiniti sretnima zapravo oblik ludila. Ništa nam uistinu ne nedostaje. Bog je posvuda u nama, i u svemu za što mislimo da nam nedostaje.

Ako u ovome ima ijedan konkretan zaključak, onda je ovo: uskladiti se s Bogom (izvorom), i pustiti da se stvari za kojima žudimo poslože same, umjesto da ih grčevito jurimo.

6. Uvjerenje da sam odvojen/a od Boga

Posljednji, i možda najdublji trik ega: uvjerenje da se razlikujemo od onoga odakle potječemo. Ego se boji ničeg više nego pomisli da bismo mogli povjerovati da smo i mi, na svoj način, dio Boga.

Zamislimo Boga kao ocean, a sebe kao čašu vode iz tog oceana. Da nas netko pita što je u toj čaši, mogli bismo reći: ovo je čaša Božje vode. Možda nije velika ni snažna kao ocean, ali svejedno pripada istom izvoru. Izlijemo li tu vodu na pločnik, ona isparava i kroz vodenu paru vraća se svom izvoru. Dok je u čaši, odvojena je i djeluje slabo. Kad se ponovno pridruži oceanu, ponovno postaje dio nečeg mnogo moćnijeg od sebe same.

Zašto mi je ovo važno

Ova uvjerenja prepoznajem i u sebi, trenutke kad sam vlastitu vrijednost mjerila onim što imam, što sam postigla, ili što drugi misle o meni. Danas sam puno svjesnija povezanosti s Bogom i iluzije odvojenosti, ali zbog starih programa ega još ponekad se upletem u misli o nedovoljnosti.

Zato sam i pokrenula Holistiku, mjesto gdje glasno razmišljam o ovakvim temama, u nadi da će nekome od vas isto tako odjeknuti.